Nove priče o starim skladbama

Za razliku od nekih naših ansambla koji „vrte“ isti repertoar godinama, uz tek pokoje osvježenje kojim novim djelom, aranžmanom ili narudžbom novoga djela hrvatskog skladatelja (što se pokazalo izvrsnom formulom za „dokazivanje važnosti“ nekoga programa), Vokalni ansambl Antiphonus za svaki svoj koncert pripremi potpuno novo iskustvo. Ne samo neku novu glazbu nego novi kontekst, novu priču. Prije svega je za to zaslužan maestro Tomislav Fačini, umjetnički voditelj ansambla, ali i pjevač u njemu, koji je prepoznao ono što mnogi naši ansambli tek trebaju spoznati.

Načini prezentacije vrhunske umjetnosti, u ovom slučaju glazbe, mijenjaju se zajedno s vremenom. Ali što mijenjati? Ako želite zadržati razinu vrhunskog muziciranja i pomno odabrana programa, bez podilaženja publici i njezinu ukusu (ili neukusu) kojim bi, kako to maestro Fačini u jednom svom intervjuu naziva, samo pridonijeli masovnom zaglupljivanju populacije, onda morate smisliti kako taj biser što ste ga pripremili učiniti jednako primamljivim i nekoj „nestandardnoj“ publici, a zadržati dovoljno „onoga staroga“ da ne izgubite dio publike koji čine connoisseurs klasične glazbe.

Fačini je sa svojim Antiphonusom, od osnutka 2008. pa do danas, čini se, pronašao savršenu mjeru, ravnotežu. Glazba ostaje glazbom – teži se bez iznimke najvišoj razini pripremljenosti, uvježbanosti i urednosti u izvedbama, kao i interpretaciji koja nadilazi „uobičajeno“. Pritom se djela na programu biraju na način da se kao komadići mozaika ujedinjuju u cjelinu koja koncert ansambla čini jedinstvenim u ponudi na cjelokupnoj sceni. Ne strahuje se ni od spajanja naizgled nespojivog, uvođenja neklasičnih elemenata, a sve to u okviru glazbene povijesti od rane glazbe pa do najsuvremenijih ostvarenja. Glazba se izvodi s velikom pažnjom i promišljenošću posvećenima cjelokupnoj i zaokruženoj umjetničkoj vrijednosti. Ali oko te glazbe stvara se neformalniji okvir, u kojem Antiphonus poziva publiku da s njima komuniciraju, našale se, podijele neku „cvebu“ iz muzičke povijesti. Nema formalizama, elitističkog pristupa umjetnosti, svi su pozvani da slušaju i dožive, misle i razmišljaju. Entuzijazam i temperament osjećaju se u atmosferi, tu nema rutinskoga nizanja nota. A na kraju i pri izlasku s koncerta „klasična“ publika zadovoljna je „finim“ koncertom, a mlađa će izaći bez dojma da su prisustvovali „uštogljenom“ događaju. Profesionalnost neupitna, zaigranost poželjna.

Uvijek publike puni koncerti ansambla, kako u ciklusu Triade u Muzeju za umjetnost i obrt, tako i u ciklusu Trinitas u crkvi svete Katarine, posebice u posljednjoj, netom završenoj sezoni, dokazuju kako taj pristup polučuje uspjeh. I dok baš takvu, sličnu ili neku potpuno drukčiju formulu rada, jedinu koja osigurava budućnost, ne prihvate i izvođači koji je još nisu iskušali, ne trebamo se čuditi manjku publike u koncertnim dvoranama.

No ne bi svega toga bilo, da se nisu na jednome mjestu okupili ljudi kojima je doista stalo do onoga što rade. Članovi Antiphonusa odabrani su ljudi, ne pjevaju zajedno zbog zarade, to nije još jedna u nizu „gaža“ koje tek odrade. Oni nisu tek članovi ansambla, oni jesu ansambl, njihova energija je ta koja pokreće i koju maestro Fačini na najbolji način usmjerava u nove kreativne izazove. Njegova neumorna i poticajna energija stvara okvir u kojem svi članovi toga komornog zbora daju najbolje od sebe.

Entuzijazam maestra Fačinija, naravno, ne staje na Antiphonusu. Tu su brojni drugi poslovi i projekti u kojima s više ili manje slobode izražava entuzijazam i razigranu glazbenu maštu, kao i budnu znatiželju. A dok ona postoji, uvijek možemo biti sigurni da će njegovi programi biti živi, zanimljivi i posebni. Jedan od većih projekata što ih je ostvario prošle sezone jest rekonstrukcija opusa našega baroknog skladatelja Vinka Jelića, koji je ostavio tri zbirke duhovnih skladbi, Parnassia Militia, Arion primus i Arion secundus, od kojih je jedino Parnassia Militia sačuvana u cijelosti. Fačini se prihvatio posla i dovršio dionice koje su nedostajale i na nekoliko mjesta „dotjerao“ postojeće stanje Jelićevih djela, a zatim „uglancane“ Jelićeve partiture sa Zborom Hrvatske radiotelevizije i instrumentalnim sastavom predstavio na nekoliko koncerata u Hrvatskoj, a Jelićev projekt završio i snimanjem nosača zvuka.

A upravo je to još jedna od Fačinijevih specijalnosti, „oprašivanje“ starih partitura i njihovo donošenje pred lice sunca, pod čijim zrakama zablistaju u pravome sjaju. Ne sumnjamo kako će s Antiphonusom nastaviti otkrivati nove načine komunikacije s publikom, istraživati nove neobične spojeve i glazbene susrete, odlično koncipiranim i izvedenim koncertima te glazbenom radošću kojom ih predstavljaju obogaćivati glazbenu scenu grada i zemlje.